Kad mi je prije nekoliko mjeseci moja prijateljica Sandra iz firme Drvni Klaster ( www.posplus.hr ) rekla da bih mogla napisati koji članak, bila sam zgranuta. Ja? Pa što bih to ja, zaboga, imala za reći? Ta sve je već rečeno, nema se smisla ponavljati.
Planirala sam napraviti možda osvrt-dva, a vidi me sad, još malo pa će mi morati otimati tastaturu iz ruku. Javljaju se prijatelji, kažu; piši, piši…..
Pa evo pišem. Tema: CRO-design.
Bez brige, neću vam reći što mislim o novom retro omotu Kraševih Ledenih kocaka, ( koji mi se, usput rečeno, uopće ne sviđa ), osvrnut ću se na ono što me već neko vrijeme prati u mislima - ponudu hrvatskih proizvođača. U vrijeme recesije, kad se svi okrećemo samima sebi  tražeći najpovoljniji način da izađemo iz krize, neminovno se moramo zapitati gdje nam to i na koji sve način kroz prste curi lova. Mala smo zemlja, kao mala Švicarska sa svim svojim vrijednostima. Samo što oni imaju sir, a mi imamo rupe, i ako brzo nešto ne poduzmemo kroz njih će nam iscuriti ono malo zraka što nam je ostalo. Zato sad, više nego ikad, parola 'Kupujmo hrvatsko' dobiva na težini i polako ali sigurno pronalazi put do naše svijesti, a kako smo svi mi potrošači u neprestanoj potrazi za nečim na što bi smo mogli potrošiti ono malo para što nam je ostalo u novčaniku, zašto to ne bismo  uložili u sebe? U nas! Jer mala smo zemlja, kao mala Švicarska….i tako sve ispočetka...
Ali obilazeći lijepu našu u potrazi za predmetom na koji bih s velikim zadovoljstvom iskeširala onoliko  koliko on stvarno vrijedi, bilo je neminovno  usput se  zapitati - jesam li ja stvarno toliko odmaknuta ili toliko zahtjevna da u ponudi domaćih proizvođača, u ovom slučaju namještaja, ne uspijevam pronaći niti jedan jedini dobar komad? Listam po netu, obilazim salone, a svaka stvar za koju mi oko zapne ima na sebi etiketu 'Made in China'. Karikiram naravno, nije Kina, ali je zato Njemačka, Italija, Slovenija... Meblo, Natuzzi, Calligaris,..ništa hrvatsko, ništa zanimljivo, ništa istesano tu kod nas u našim domaćim manufakturama.
Počevši od sofa koje su po meni film totalne katastrofe, pa preko blagovaonskih stolova do stolica o kojima bolje da i ne pričam. Ako je naslon zgodan, tapecirung je očajan, ako je kojim divnim slučajem tkanina ukusna, naslon je totalni kičeraj. Pitam se koliko treba vremena da naši proizvođači shvate da su se vremena promijenila? Da domaći kupac želi atraktivan dizajn. Ukusno. S mjerom. Da više nije sve smeđe i bež, da se svijet okrenuo bojama, a njih vrijeme pregazilo i ako hitno nešto ne poduzmu, propast će do kraja. Ili sam ja možda ipak malo razmažena? Ne znam, možda. Znam da sam spremna okrenuti svijet naglavačke i prijeći kilometre u potrazi za komadom koji vizualno i kvalitetom zadovoljava uvjete koje sam zamislila.
Vizualno i kvalitetom – zar je to previše? Uvjerena sam da naši proizvođači mogu i znaju napraviti kvalitetan hrvatski proizvod. Dokazuju to oni koji ne znaju kud bi od posla, a sva im je proizvodnja namijenjena ''za van''.
A vizualno atraktivan? Koji se tu vrag dogodio?