Prije nekoliko mi se godina dogodila ljubav na prvi pogled. Ušla sam u jednu od bezbroj prodavaonica namještaja i tamo je u ogromnom praznom holu stajao – on. Ugledavši ga onako impozantnog, ležernog i potpuno drugačijeg od drugih znala sam da mora biti moj. Neka košta koliko košta. I tako je počela moja avantura. Moja obitelj, naravno, nije znala ništa. Znala je samo moja najbolja prijateljica koja je zamoljena da strogo čuva tajnu. ''Ti si luda'' rekla je. I bila sam. Za njim.
Bez trunka dileme otišla sam do blagajne i upitala koliko košta onaj sunčano žuti laneni kauč iz hola i, usput, da li mi ga mogu pospremiti na neko vrijeme dok ne pronađem životni prostor za njega. I tako je prošlo nekoliko mjeseci u kojima sam intenzivno razmišljala na koji bih način udomila svoj najdraži kauč, kad se dogodila nova situacija. Kupujući tepih u istoj trgovini, na blagajni pored mene neki je čovjek plaćao upravo isti takav kauč po znatno nižoj cijeni. Molim? Popust je iznosio 50%  jer na lageru imaju još samo dva komada, jedan od njih bio je bež a drugi, pogodili ste – žute boje. Ne moram vam ni reći da sam ga momentalno kupila. Ali naravno nisu mi mogli pospremiti još i njega. I što sad? Vrag je šalu uzeo, imala sam dva ogromna kauča, valjalo je priznati.
 ''Znaš ti kak je TO veliko?'' moja se jača polovica narogušila. Znam naravno, ali  naša soba je veća. Treba samo prerasporediti namještaj, izbaciti ona tri kožna dvosjeda, premjestiti televizor na suprotan kraj... Zagledao se u mene ''onim'' pogledom. ( Ideja da usput promijenimo podne obloge bila je njegova, molim lijepo, da se zna ). I tako se nastavilo s promjenama sve dok na kraju nije kompletna soba bila nova. A onda sam u Lesnini nabasala na crno-bijelu foteljicu. Iako uopće nije bila u planu, jer dnevni je boravak bio solidno popunjen, nisam željela da me ostatak života proganja savjest zato što ju nisam kupila.
Požurila sam do blagajne - ''Onu kravicu molim''! Nakon što sam platila prodavačica je uzviknula: ''Dečki, odnesite ovog dalmatinera gospođi u auto''. Ups! Veličina! Nema veze, kravica - dalmatiner, nagurat će oni nju unutra, ako treba i nogama. Jest da mi je, dok sam ju ugledala, onako na brzinu preletjelo kroz mozak pitanje volumena, ali bila sam spremna, ako treba, kotrljati ju do Varaždina - toliko mi se dopala. I eto je sad u mom dnevnom boravku. Svakog tko ju poprijeko pogleda posjednem u nju i vjerovali ili ne, nitko ne želi ustati iz nje. Eto što uradi jedna dobra stolica. Nije ni čudo što se kompletna dizajnerska industrija okrenula dizajniranju upravo njih. Svatko tko iole drži do sebe ima dizajniranu barem jednu. Jer svi ih trebamo, svi ih želimo, a moda se neprestano mijenja. Zamislite da za blagovaonu nabavite nekoliko prelijepih stolica Philippea Starcka, i dok vi još niste otplatili ni dvije prednje noge od svog kompleta, on već na tržište izbaci novi model za kojim vam zubi otpadaju i sline cure po koljenima. Kako to preživjeti molim vas lijepo?

Stolica dostiže kultni status. Replike modela izrađivanih kroz stoljeća danas dobivaju svoje mjesto savršeno sljubljeni s modernim interijerima, a bezvremenski modeli izrađeni u novije doba na cijeni su više nego ikad. Kako i ne bi. Ta ona je osnovni element svakog stambenog prostora. Soba ne može bez nje, kuhinja ne može bez nje, da ne velim blagovaonica.

Tapecirana, drvena, s naslonom, bez naslona, na ljuljanje, na vješanje…
Svjesni mi toga ili ne, ona je apsolutna vladarica prostora. Zato, kad vidite prekrasan primjerak bacite se na koljena, ionako će vas oboriti s nogu, jer ona je – njeno veličanstvo - stolica.