Sviđa mi se. Ne sviđa mi se. Sviđa mi se....

Hmmm....šta da vam kažem, nisam baš sigurna. Zapravo mi se sviđa iako nisam sigurna kako bih vam objasnila zbog čega ne bih željela živjeti u njemu. Nisam sigurna koliko bih se ugodno osjećala u tom praznom prostoru i, naravno, ne znam koliko bi on dugo mogao ostati tako prazan. Lako je to u nekom od onih prostranih ostakljenih salona ali dom je mjesto u kojem se gomilaju stvari. Bar je tako u mom domu. Iako to sve na slikama krasno izgleda ima ona 'kvaka' o kojoj malo tko od nas, kad lista časopis, u tom trenu razmišlja. Uvijek ali baš uvijek podna je obloga u nekoj od onih sjajnih epoxy masa. Pogledajte malo, gotovo uvijek bijela ili crna, stopljena sa svim tim sjajnim medijapanom na kuhinjskim i ostalim elementima  daje savršenu sliku savršenog interijera.  Otprilike kao kad jedne krasne ljetne večeri sretnete savršenu  ženu  bujnih trepavica, neidentificiranih godina, namirisanu, dotjeranu,  bez i jedne vidljive bore, pore ili madeža. Odvedete je kući a onda  vam jutarnje sunce obasja krevet....

Nema savršenog komada. Ni namještaja ni bilo čega ostalog. Sve što na slici izgleda očaravajuće stvarni vam život sruši kao kulu od karata. Sjajni materijal = robija. Packe, fleke, prašina....Je li  doista pogled na takav dom vrijedan robijanja?  Osim ako niste imuni na sve to.

Minimalizam je trend inspiriran japanskom arhitekturom. Ali Japanci asketski žive, čitav dan rade i recite, molim, vas, kad bi ipak stigli nakupiti onakvu gomilu knjiga, časopisa i ostalih sakupljača prašine kakvi se nalaze u našim domovima?  Drugi je to svijet, drugi mentalitet, drugi način življenja. Mislite li doista da njihova djeca rastu bez one hrpa slikovnica, igračaka i Lego kockica? Možda rastu. Možda im je samo kompjuter dovoljan.  A možda taj minimalizam ''nose'' samo po časopisima (? ). Sigurna sam zapravo da svatko od nas duboko u sebi teži upravo takvom pročišćenom načinu življenja,  jer te ravne linije, nedostatak boje i gotovo potpuni izostanak dekoracija na neki način oslobađa. Kažem 'gotovo' jer dekoracije koji puta i nisu u svom klasičnom obliku nego u jednom od onih neobičnih oblika na zidu koji glume radijatore ili pregrade ( i usput rečeno izgledaju fantastično)  ili u nekoj od onih sjajnih kutija u svrsi zvučnika i glazbenih linija koje dizajnom dosežu naučno-fantastične linije a jedna je ljepša od druge do te mjere da je teško izabrati.
I tako se taj minimalizam, za kojeg se nikako ne mogu opredijeliti, svodi na upotrebu osnovnih elemenata koji svojom funkcionalnošću zadovoljavaju sve naše potrebe ili više njih pa je tako pod ujedno i grijaće tijelo, klub stolić u jednom potezu postaje pisaći stol a kuhinju u tri poteza spakiraš pa staviš pod mišku i otkoturaš se niz brijeg....
Ajde, dobro, to već spada u futurizam ali činjenica je da minimalizam nalaže veoma malo stvari. Doista lijepo. Čisto i inspirirajuće. Netko nalazi mir u tome, netko vidi ljepotu iako ona ( po meni ) u tom obliku veoma brzo dosadi, a netko, kao ja, u boji traži inspiraciju i minimalizam doživljava kao mogućnost da netko drugi njime opremi svoj dom. Netko drugi -  jer već znam da to sigurno neću biti ja.

 (uh, lažem...da vam pravo kažem nisam baš sigurna ... )