Nedugo se na telki prikazivao film 'Dobra godina'. Ležerna limunada prepuna francuskog šarma. Pitam se zašto uvijek takvi filmovi poput 'Francuskog poljupca' ili 'Čokolade', probude u meni želju da napustim sve i odselim u neku daleku zabit provesti tamo ostatak života.

Iako mi je potpuno jasno da je film idealiziranje svega onoga čega tamo nema, potreba da se nešto učini je gotovo momentalna. Probudi se svijest o životu koji imamo, mogućnostima koje se nude i svemu onom čega nemamo. Svijest o tome kako smo se pretvorili u materijalističko društvo pa neznamo više uživati u malim stvarima. Kako se život nekima pretvorio u borbu za opstanak a nekima u pistu za let do neba. Oni koji nemaju - žele više, a oni koji imaju - žele još više. Kako i ne bi kad nas sa stranica žurnala svakodnevno bombardiraju fotografijama stvari koje 'svakako moramo imati' a nijedna ne košta manje od 1200 kuna, dok se, istovremeno, u borbi za gomilanjem novih vrijednosti, nikad ne pitamo koliko istinski stignemo uživati u plodovima svog truda. Koliko nas Gucci, Pucci i ostale gluposti doista usrećuju ili su samo predmet podizanja vlastite vrijednosti u očima svijeta, ili čak više nas samih? Pitam se je li se itko ikad onako pošteno zagledao u one ( strašne smeđe ) Vuittonove torbice prije nego je iskeširao par tisuća kuna za njih? Možda su moja mjerila iščašena. 'Ljepota je u oku promatrača' kaže izreka, pa zašto smo onda zaboravili gledati u nebo? Zašto nam se oko ne zaustavi na ljepoti šume u kasnu jesen? 
Zašto nam za sreću nije dovoljna glazba, dobro društvo i čaša nekog finog vina? Kud nas je odveo tempo života i što je to učinio od nas?

Zbog čega se pojedinci bogate našim teško zarađenim novcima dok život pored nas prolazi u punom galopu a mi ga nismo u stanju čak ni omirisati. Ili jesmo?...miris je to bakine kuhinje koje se sjećamo iz djetinjstva. Svježeg domaćeg kruha i bijele kave koja se puši na rubu štednjaka u koji baka ubacuje drva, ljepota ledenih ruža na prozorima usred zime unutar hladne sobe i opip prašine, nježne poput pudera, kojom je nekad bila obložena seoska cesta. Miris djetinjstva.

Pitam se što će pamtiti naša djeca? Strku, zbrku i kaos na ulicama? Želju za novim cipelama? Dan kad su dobili novi IPod, IPad, Iphone i još tkoznašta.. ( 12-ti po redu )...

Zato volim takve filmove. Vraćaju me u neko zaboravljeno vrijeme. Vrijeme kojeg više nema. Vrijeme u kojem je chabby chic bio svakidašnjica, 'stres' nepoznata riječ, a miris pite od jabuka širio se vrtom koji nije asocirao na aditive i zagađenost okoliša.

I danas je malo potrebno za sreću.
Buket svježih tulipana kupljenih na povratku s tržnice ili vruća kava i savršen croassan u čarobno proljetno jutro...male stvari na koje smo sasvim zaboravili, a koje nam, negdje, u djeliću mozga, govore da postoji taj svijet za kojim težimo, samo ga moramo stvoriti. Moramo ga voljeti, oblikovati i znati ga živjeti.